Vuk, (Canis lupus) је sisar iz porodiceCanidae. Vuk ima zajedničko porijeklo sa domaćim psom (Canis familiaris), а prema većini eksperata on je praotac svih danas postojećih pasa. Sivi vuk je nekada naseljavao velike dijelove Sjeverne Amerike, Evrope, Azijei Bliskog Istoka, dok je danas, zbog masovnog izlova i uništenja staništa, prisutan na samo nekim navedenim područjima i to u puno manjem broju.
Osobine
Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja. Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Litvanije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
Ponašanje i socijalna organizacija
Iako se u divljini ponekad može sresti vuk samac, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o porodici. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uslovima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. Sa dostizanjem polne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritoriju svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika po pravilu ne dolazi, čak i kada ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje. Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu bude između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.
Ishrana
Osnovu vučje hrane čine veliki biljožderi, i pri tome vuk lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu i to sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Evropi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodare kao što suzečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.
Vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljožderima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.
Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome moraju uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu insekte.
Vuk u BiH-Kurjak
Populacija vuka u Bosni i Hercegovini predstavlja zasebnu podvrstu koju je Bolkay (1925) opisao na temelju analize relevantnih morfološko-taksonomskih osobina lobanje. Orginalni opis ove podvrste (Canis lupus kurjak), koju je autor ovoga teksta imenovao prema autohtonom narodnom nazivu kurjak, zasnovan je na analizi jedinki s područja planineBorje kod Teslića. Prema nalazima do kojih je došao autor, bosanskohercegovački vuk / kurjak znatno se razlikuje od tipične podvrste Canis lupus lupus i apeninskih vukova Canis lupus italicus.
U prilog tome ide i odgovarajuća literatura koja govori o bosanskohercegovačkom vuku kao izdvojenoj podvrsti. Tako se, na primjer, u „Fauna d'Italia“ navodi se da u Bosni živi zasebno podvrsta vuka Canis lupus kurjak, dok u katalogu „Fauna Jugoslavije“ autora Đulić i Mirić iz 1967. godine stoji da Canis lupus kurjak nastanjuje područja Bosne i Hercegovine, Srbije iCrne Gore, pri čemu se centar areala nalazi u Bosni.
Tjelesna masa bosanskohercegovačkih vukova varira od 34 do 56 kg (mužjaci), odnosno 29-45 kg (ženke).
Rasprostranjenje vuka u Bosni i Hercegovini obuhvata brdsko-planinsko područjelistopadnih i četinarskih Dinarida, od granice s Hrvatskom na sjeverozapadu do granice sCrnom Gorom na jugoistoku. Na cjelokupnom području BiH, osim sjevernih dijelova premaSavi, vuk je prisutan stalno ili povremeno u manjem ili većem broju. Podaci do kojih je došao Bosiljčić (1988) pokazuju da vuka nema ili se javlja krajnje rijetko na potezu od Velike Kladuše (krajnji sjeverozapad), pa uz rijeku Savu do sjeveroistoka zemlje. Aktuelni podaci o rasprostranjenosti vuka u BiH su uglavnom podudarni s podacima Bosiljčića.
U video prilogu insert iz emisije National Geographic-a.
Preuzeto sa
http://bs.wikipedia.org/wiki/Vuk#Bosanskohercegova.C4.8Dki_vuk_.28Canis_lupus_kurjak.29